Je li “plati koliko možeš” koncept budućnosti?

U svijetu je sve veća popularnost takozvanih pay what you want caffe barova i restorana. Kako im i sam naziv kaže, u njima ne postoji fiksna cijena usluge, nego gost sam odredi koliko će ju platiti. Kako je moguće da je ovaj business model profitabilan?

Uvriježeno je mišljenje ako se čovjeku pruži priliku da sam odredi cijenu, da će on platiti ispod realne cijene proizvoda ili usluge kako bi uštedio to jest kako bi se “okoristio”. Pa kako je onda moguće da objekti u kojima kupci sami određuju cijenu usluge još uvijek posluju i još se uvijek smatraju profitabilnima?  I ne samo to, sve ih se više otvara. Od Melbournea do Beča. Primjerice, jedan od najpopularnijih je onaj australski, “Lentil As Anything” u vlasništvu prepoznatljivog imena s popularne TED govornice, Shanaka Fernande koji zagovara neke od najrevolucionarnijih društvenih fenomena. Ovaj vizionar otvorio je svoj “plati koliko možeš” vegetarijanski restoran prije gotovo dva desetljeća, točnije 2000. godine. Iako je imao nekoliko susreta na sudu s poreznom upravom Australije, izašao je kao pobjednik te danas njegov restoran posjeti oko 900 osoba dnevno koji plate u kutiju za donaciju na kraju obroka koliko misle da je njihov obrok vrijedio. Kao što je u više navrata rekao, njegov restoran služi “propagiranju vrijednost da smo kao društvo samoodrživi i da novac nije razlog za nejednakost”: Njegov put su slijedili mnogi poput SAME cafea u Denveru, Soul Kitchena u New Yerseyu, Der Wiener Deewan u Beču, De Culinaire Werkplaats u Amsterdamu ili Metro portala u Santa Monici. Na čemu se bazira uspješnost ovih restorana i cafea? Na pretpostavci da su ljudi u globalu pošteni i da će ako im se dade prilika većina njihov odgovoriti s realnom količinom predane gotovine na blagajni. Naravno, uspjeh proizlazi iz darežljivosti kolektiva, ne pojedinaca. Primjerice u tom kalifornijskom caffe baru u jednom od najskupljih američkih gradova, neki ljudi plate kavu 1 dolar dok je jedan posjetitelj primjerice platio 104 dolara.

 

POZADINA USPJEHA

No, restorani i caffe barovi nisu jedini koji su testirali ili testiraju ljudsku prirodu. Čak je i veliki Radiohead napravio sličan eksperiment 2007. kada su svoj album “In Rainbows” ponudili svojim fanovima da ga plate koliko žele. Rezultat je bio, pa u mnogočemu neobičan. Iako je zaradio više od prošlog albuma, ujedno je bio više puta ilegalno dowloadan, iako se mogao besplatno skinuti na njihovoj stranici (pretpostavljamo da se tu radi o tome da se nije lako riješiti starih navika).

Bitno je naglasiti da je ovaj business model uspješan i zbog toga što se radi o malim lokalima koji su sastavni dio zajednice pa su ljudi emocionalno vezani za njih i ne žele se okoristiti na nesreći vlasnika koji im je vjerojatno poznanik, ako ne i prijatelj. Ili se na primjer radi o bendu s vojskom fanova koji iznimno cijene njihov rad.

Vrlo je mala šansa da bi isto uspjelo primjerice McDonald’su jer se teško možemo povezati s lancima gdje ne poznajemo niti zaposlenike a kamoli vlasnike istih. Cijeli uspjeh ovog modela ovisi o ideji da ljudi žele napraviti pravu stvar. A pravom stvari rijetko da će smatrati dati dio svog novca velikim lancima koji zarađuju milijarde.

 

KOLEKTIVNI USPJEH

Postoji još jedna zanimljivost. Jedan pokus je pokazao da je čak bitnije od “napraviti pravu stvar”, motiv da sami sebe želimo uvjeriti da smo dobre osobe. Suprotno očekivanom, grupa koja je trebala platiti procijenjenu cifru u zatvorenoj kuverti, dala je više od onih koji su trebali platiti pred svima na blagajni. Istraživanje je pokazalo da im je veća nagrada bila osjećaj zadovoljstva kada su sami sebi poslali signal da su “darežljive i dobre osobe čak kada nitko ne vidi”. To je još jedan od razloga zašto su u ovakvim lokalima situacije da osobe ne plate niti jednu kunu na razini statističke greške. Štoviše, u jednom takvom eksperimentu, nitko nije platio 0 kuna, iako, većina je platila 19% manje od prijašnje postavljene cijene. No, ovaj model privukao je više posjetitelja tako da se profit bez obzira na to povećao. No, kada su u drugom eksperimentu rekli ispitanicama da pola zarade ide u humanitarne svrhe, donacije su od prosječnih 3,92 dolara narasli do čak 5,33 dolara!

Nećemo reći da je ovo dokaz da su ljudi u globalu darežljivi i dobri jer za sada postoji premali uzorak. Uzorak koji se ujedno bazira na društvu i okolini koja je usko vezana za konkretni lokal kao i činjenici da se radi o zajednicama s bogatijim članovima društva. Ali mi ćemo svejedno vjerovati u to. Ne skidamo ni dalje svoje ružičaste naočale!

 

 

mm
Nives Bokor

Glavna urednica

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena