Dossier rodilišta

 

Udruga Roda na svojem portalu o rodilištima nudi informacije koje će zanimati buduće majke – od priča s poroda do savjeta kako sastaviti plan poroda. Zašto, pak, među hrvatskim rodilištima i dalje postoje velike razlike, kako se neučinkovito koriste zdravstveni resursi i što bi rodilje uvijek trebale imati na umu pri odlasku u rađaonicu, pročitajte u nastavku…

Prije 18 godina prvi sam put (u ulozi majke, točnije) završila u rodilištu. Kao studentica koja je prva (i godinama nakon toga – jedina) među svojim prijateljicama prošla to iskustvo, nisam imala pojma o tome što me čeka. Nitko mi nije objašnjavao što provjeravaju na kojem od pregleda i ultrazvuka, nisam znala koji je osjećaj kad se pojavi nagon za tiskanjem, a o bilo kakvim pravima za vrijeme trudnoće i porođaja da mi ne govorim.

Moja druga trudnoća, 11 godina kasnije, bila je potpuno drukčija priča. Svakoga tjedna sam na e-mail dobivala obavijesti o veličini i razvoju tog malenog bića koje je raslo u meni, a na forumima sam satima iščitavala o mogućnostima i pravima koje sam (navodno) imala na porođaju. Znala sam što je plan poroda, no kada sam ga neposredno prije termina spomenula u prepunoj trudničkoj ambulanti, dežurni liječnik mi se nasmijao i odmahnuo rukom, uz riječi da se “ne brinem previše oko toga”. Iako sam ovaj put bila oboružana znanjem (a, s više godina i jednim iskustvom iza sebe – i samouvjerenija), i opet se dogodilo da sam na samom porođaju “zakazala” jer sam bez pitanja i objašnjenja prošla kroz neke bespotrebne postupke. Sve u svemu, nije to bilo loše iskustvo, i često sam kasnije isticala kako mi je drugi porođaj, iako fizički neusporedivo teži, bio sjajan. Uostalom, i bolnica je sad bila puno ljepša, u sobi nas ovaj put nije bilo 10, nagurano kao sardine. Imale smo svoju kupaonicu i tuš-kabinu, a i bila sam spremna učiniti sve da ne prođem još jednom “čari” mastitisa. Međutim, iako su važni i tehnički detalji poput gore navedenih, nakon nekog vremena shvatila sam da sam sve skupa obojila u ružičasto prije svega jer sam znala što me čeka i što mi je činiti, ali da je moje iskustvo s poroda i dalje bilo daleko od idealnog. Otac bebe nije smio biti sa mnom jer je bila sezona gripe, “uvalili” su mi profilaksu i drip bez ijedne riječi, te sam u trenucima kad sam već bila na rubu snage (nakon 24-satnih trudova) morala nepomično ležati na leđima.

HRVATSKA RODILIŠTA NA JEDNOME MJESTU

Dok sam ja još, ne tako davne, 2011. godine o rodilištima i iskustvima drugih žena čitala na forumima, odnedavno sve važne informacije možete pronaći na portalu rodilista.roda.hr. Naime, udruga Roda je, nakon godinu dana prikupljanja podataka, na posebnom portalu objavila niz informacija: od kontakt-brojeva telefona i termina održavanja trudničkih tečajeva, do savjeta o tome što ponijeti u rodilište i usporedbi različitih ustanova.

Ono što nas je posebno zanimalo, a što Daniela Drandić – voditeljica programa Reproduktivna prava u udruzi Roda – proziva “pitanjem stoljeća” jest zašto postoje tolike razlike između rodilišta u Hrvatskoj? “Razlike, a to su pokazala i međunarodna iskustva i znanstvena istraživanja, leže u kulturi ustanove… i to do to te mjere da su istraživanja u SAD-u pokazala kako žena ima najviše šanse da joj porod završi carskim rezom ovisno o tome u kojem rodilištu rađa. Puno stvari određuje kojom brzinom se poseže za određenim intervencijama – to može biti nedostatak kadra, ali i banalan primjer da se novoj smjeni ne prepuštaju žene u rađaoni, pa svaki porod mora pod svaku cijenu završiti minimalno sat vremena prije predaje smjene.” Iako takvi podaci u Hrvatskoj ne postoje, pokazalo se da se najveći broj carskih rezova u drugim zemljama odvija upravo prije predaje smjene. Uz to, postoje, naravno, i razlike između individualnih zdravstvenih djelatnika, koji, pogotovo ako su na rukovodećim mjestima, određuju ponašanje cjelokupne smjene.

PROBLEM PRIMALJA

Na portalu rodilista.roda.hr, napominje Drandić, uspoređena su rodilišta koje je “fer usporediti”. “To znači da KBC-ove uspoređujemo s KBC-ovima, a opće bolnice s općim bolnicama, i to po mogućnosti s bolnicama koje imaju sličan broj poroda.” Ono što je velik problem u mnogim rodilištima jest nedostatan broj stručnog osoblja na broj poroda. “Mi znamo da u nekim rodilištima postoji tri puta manje primalja u odnosu na broj poroda i nismo još, po tom pitanju, blizu zlatnog standarda.”

Drandić je istaknula kako je problem u Hrvatskoj i to što određena rodilišta ne dopuštaju primaljama da rade u punom opsegu svoj posao. Ili one to, pak, same ne žele, ili ih i nema. “Država već godinama odbija riješiti taj problem. Primalja kronično nedostaje, primalje koje su završile fakultet su kronično nezaposlene, a kad ih se zapošljava, ne raspoređuje ih se na radna mjesta na kojima bi trebale biti. Primjerice, u nekim županijama postoji šačica primalja koje su završile dodiplomski studij primaljstva, no one rade u ambulantama iako nam taj kadar treba u rađaonicama.”

Podsjećamo, primalje su te koje rade u rađaonicama sa zdravim ženama. “To je njihova ekspertiza i moramo im to omogućiti, a liječnike i liječnice osloboditi da rade s onim manjim brojem žena koje doista trebaju specijaliziranu skrb. Ako liječnike oslobodimo skrbi za zdrave žene, još će bolje i više znati jer će imati više prakse isključivo za onu populaciju koja ima kompleksne trudnoće. Jer tih žena ima, i bit će ih sve više, te upravo zato njima trebamo osigurati najbolju skrb.”

ŽENA JE TA KOJA VODI POROD

Premda postoji puno stvari za kojima i dalje kaskamo u usporedbi s drugim razvijenim zemljama po pitanju porođaja, Drandić kao glavnu ističe sljedeće: “To je činjenica da mi i dalje nismo prepoznali da je žena ta koja vodi porod. Porod ne vodi primalja ni liječnik ili liječnica, nego je žena ta koja mora biti u centru poroda. Ona nije princeza kojoj trebaju svilene jastučnice, nego je žena koja ima ljudska prava i dostojanstvo i prema kojoj se moraju ponašati upravo tako. Ona nije došla u rodilište da bi nekome pokvarila dan, nego je došla u ustanovu koja je namijenjena njoj i njezinim potrebama.”

Jedan od primjera na kojem je vidljivo da se i dalje ne gledaju ženine potrebe jest pravo pratnje na porodu. Naime, u većini slučajeva pratnja – budući otac – bude uveden u rađaonicu neposredno pred porođaj, iako je većini žena potrebna emocionalna podrška i prije. Neki od razloga zašto kod mnogih postoje barijere za pratnju na porodu, smatra Drandić, jest to što “sustavu paše da žene budu same jer je lakše skrbiti za ženu koja je sama… budući da ju je lakše uvjeriti u mnogo stvari jer je ona u puno većem strahu kad je sama”. A, ako niste znali, u Hrvatskoj i dalje postoji jedno rodilište u kojem ne postoje uvjeti za pratnju – ono u Našicama.

Da zaključimo, žene imaju pravo znati prije bilo kojeg postupka koji se radi nad njihovim tijelom što je to, koji su rizici, koje su prednosti i što može očekivati nakon toga. Kod nas se, pak, često daju infuzije i preko nje lijekovi bez da žene uopće znaju za to. Bez oklijevanja, budite ustrajni u tome da vam objasne što i zašto rade. Ali i informirajte se prije i sami jer u današnje doba – za neznanje nema izlika.

mm
Zrinka Bertović Skračić

lifestyle novinarka

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena